Nakon svega što sam prošla nije važno da se pati al ne mogu ispočetka jer ne mogu vjerovati.
Nakon svega što sam dala iznenada vatra plamti,biće isto kao nekad al topline neću dati.
Nakon svega što sam mogla,izgubljeni zlatni sati.Opet slušam one riječi al ne mogu vjerovati.
Nakon svega što je bilo opet ćemo cvijeće brati,bit će isto kao nekad samo neće mirisati....

Laganim korakom dodirivam prasnjavi put misleci na tebe.
Pjevusim neku pjesmu lagano pomicuci usne ispunjene vrelinom zelje da te rijeci ostvarim jos taj dan.
Podizem svoj pogled,srce ubrzava…dolazis mi u susret..iznanedenje si mojim ocima.
Zaustavljam se kraj tebe udisuci toplinu tvog pokreta.
Osjecam svako uzdizanje tvojih prsa dok uzdises lagano ,osjecam na svojim prstima,iako te ne dodirujem.
Promatram tvoje usne kako se krecu u savrsenim pokretima.
Tvoj glas zamjenio je onu pjesmu ..okrznuo se o moju misao koja je lezala u tvojim ocima.
Pomices ruke,a ja se pravim da ti ne ocrtavam svaku kretnju na velikom platnu koje gledam u snovima.
Tvoja ruka krece prema mom ramenu,dodirivas ga,pustas i kreces dalje..
Ja nastavljam put moleci svoje tijelo da se ne okrene za tobom…

Moje srce može podnjeti najjače udarce,tako ga je moja svijest odgojila.
Spremno je oduprijeti se gorkim uvredama, živiti u sjeni skrenutih pogleda i bljesku onih koji ga oblijeću vrištećim šipkama,udarajući ga i parajući da utaže svoju glad.
Moje srce može ispružiti spojene dlanove napunjene krvlju,da napoji gavrane crnog neba.
Spremno je stisnuti suze u sebi da ne teku žilama, da ne izlaze u očima, da ne omekšaju večernje dodire…
Moje srce može slušati najtiše tonove, pričati s njima i vjerovati im.
Spremno je otvoriti vrata vrelim poljupcima,ali NE može tebe pustit unutra,da ga ne zarobiš u svojoj veličini,da ga ne oštetiš iznutra,gdje si voljen……

Sasvim slučajno tvoj pogled je uhvatio moju pažnju,otključao osmijeh na mojim usnama.
Pod dlanovima sam osjećala ugodnu hladnoću stijene,koja mi je hladila prste.
Mjesec je udarao o more,davao mi signale da uđem u njega.
Premještanje žala po mojim stopalima jedini je zvuk koji sam uspjela čuti jer mi je još odzvanjao njegov osmijeh u grudima.
Prvim dodirom kao da mi je prenjeo nepostojeća sjećanja s njim…kao da ga znam cijeli život.
Prvi poljubac bio je poput krijesnica u mekoj magli..
Doveo me u svijet gdje riječi i tuđi otkucaji srca ne postoje,već samo nas dvoje u pjeni uzdisaja.
Taj osjećaj još tutnji u mom srcu,udara i lupa,želi se ponoviti,ali ne može jer je ipak samo sjećanje….

egla sam u mrak i zatvorila oći da ne vidim više boje ni svijetlo. Ali sam onda shvatila ako ih zatvorim da onda ne vidim mrak već ga samo osjećam. Ponovno sam otvorila oći i gledala tu veliku crninu kako ide prema meni kao da mi se želi ušuljati u misli.
Gledajući u to ništavilo jedna od mojih suza odlučila se prošetati tom tamnom, beskrajnom cestom. Spustila se niz moj obraz kao malo dijete niz tobogan. Tada sam shvatila zašto uvijek u mraku izlazi van. Kad god postoji netko tko bi je mogao primjetiti ona samo gleda i drhti sa svoga prozora u strahu da je se ne osudi. Ali kad dođe mrak i kad nema nikoga oko nje, onda bezbrižno poleti van,poljubi me u obraz i nestane ostavljajući mene da odlučim kad otvoriti oći u mraku i pustiti opet koju suzu da joj se pridruži.
Sve one nestaju u mjestu gdje se tama isprepleće poput paukove mreže i tamo ostaju zauvijek u nadi da neće biti zaboravljene…